U trećoj rundi debate u okviru našeg predizbornog specijala, kandidati koji su u našoj anketi dobili najveću podršku, Goran Kušljić (SNSD), Zdenko sakan (PDP) i Predrag Tešić (SP), govore o zahtjevima koji su pred njih iznijeli građani. U završnoj rundi govore i o mogućnostima za razvoj ruralnih područja i zaustavljanje iseljavanja stanovništva.
Obišli ste svaki kutak opštine. Šta najviše nedostaje ljudima i koji njihovi zahtjevi mogu pronaći mjesto u Vašem programu rada?
TEŠIĆ: Naš narod nije proklet. Njihovi zahtjevi se odnose na osnovnu infrastrukturu kao što su voda, struja i putevi, koja je normalna za 21. vijek. Narod je razočaran u političare koji im dolaze samo pred izbore i redovno im nešto obećavaju i redovno ih prevare. Narodu nedostaje kontakt sa vlašću. Dosadašnji načelnici nisu primali građane. Ne samo da ću imati dan kada će građani moći da dođu kod načelnika već ću redovno obilaziti mjesne zajednice i na licu mjesta se suočavati sa problemima ljudi. Obećao sam i da ćemo sjednice Skupštine opštine barem jednom održati u svakoj od naših mjesnih zajednica i da će te sjednice biti otvorene za prisustvo građana. Moraju i odbornici da shvate da i oni zastupaju građane, a ne samo da su im bitni odbornički dodaci.
Sve političke stranke i njihovi kandidati, osim socijalista, se na vlasti smjenjuju već 25 godina. I kada u neko selo stigne betonska bandera sa sijalicom ili koji metar asfalta, oni se tu pojavljuju kao “narodni heroji” prisvajajući to kao stranačke poene, a u stvari se sve radi sa parama iz budžeta, našim parama. U našem programu osnovno pravilo je da pare iz budžeta opštine treba vratiti narodu rješavajući probleme svakodnevno, a ne samo mjesec pred izbore.
KUŠLJIĆ: Narod je skroman, ne traži mnogo i pominje samo ono što ga najviše muči. Nisu to veliki projekti, a mnogo toga je na njihovu inicijativu i riješeno kao što je put prema Grabovici i most u Kalamandama i sada kada je asfaltirana ta trasa mnogo je lakše stanovništvu Šipraga, Grabovice i Kruševa brda. U Maslovarama traže asfalt na području gdje još nije sve asfaltirano. Pri kraju je asfaltiranje dijela trase u Raštanima, a ostatak će biti završen naredne godine. U Novom naselju je infrastruktura veliki problem, a posebno nedostatak asfalta oko zgrada u kojima su smještene porodice poginulih boraca i ratni vojni invalidi i u sporednim ulicama, ali smo na putu da i to uskoro riješimo. U Obodniku treba riješiti jedan pristupni put, oko kilometar rasvjete i trotoar od škole prema centru naselja i dio tih projekata je u toku. Vrbanjci imaju svoje prioritete i kao stanovnik te mjesne zajednice daću maksimum da i tu završimo sve projekte u predstojećem mandatu. Mnogo toga je urađeno i mnogo se radi.
SAKAN: Građani nisu neskromni, uglavnom se fokusiraju na osnovne životne potrebe i imaju razimijevanje. Njihovi zahtjevi najčešće se odnose na asfaltiranje puteva i to za opštinu nisu velike investicije, jer na taj način istovremeno smanjujemo troškove održavanja makadamskih puteva, koje iziskuje svaka jača kiša.
Posebno me raduje što sam prilikom posjete svim mjesnim zajednicama naišao na topao i domaćinski prijem. Nastojaću da im se odužim ispunjavanjem što više njihovih zahtjeva, a obećavam da ću i kada postanem načelnik svakodnevno dolaziti na njihov prag kako bi razgovarali o problemima i njihovim potrebama.
Na koji način je moguće podstaći razvoj ruralnih područja i zaustaviti iseljavanje stanovništva iz njih?
TEŠIĆ: Godinama biramo političare koji su sami jedva dočekali da pobjegnu sa sela. Kako onda od njih da očekujemo da rade na tome da narod ostane na selu. Dovoljno će biti ako kažem da je u budžetu opštine za 2016. godinu predviđeno samo 40.000 KM za poljoprivredu. Taj iznos mora biti višestruko povećan i da opština stane iza poljoprivrednih programa garantujući otkupne cijene. Opština mora dovesti investitore u poljoprivredu i obezbjediti našim poljoprivrednicima uslove za taj vid proizvodnje. Na ljudima će biti samo da imaju zemlju i da žele da rade. Na Zapadu samo bogati imaju privilegiju da žive na selu, a ljudi koji se bave poljoprivredom su dobro situirani. Bez svega možemo, ali bez hrane ne.
Što se tiče razvoja ruralnog područja prepisaćemo kompletnu priču iz Jagodine. Da bi momci ostali na selu i ženili se dovešćemo ako treba djevojke iz Rusije. Finansijski ćemo podstaći njihove brakove i po svakom novorođenom djetetu iz budžeta izdvajati 1.000 KM. Na selo moramo vratiti život i da nam ponovo škole prorade. Obezbjedićemo redovni autobuski prevoz iz svih mjesnih zajednica i neće biti problem da se svakodnevno putuje na posao. Stanovništvo će ostati na selu ako na selu može dobro da živi od svog rada, ako ima svu neophodnu infrastrukturu i ako djeca imaju sve što im treba.
KUŠLJIĆ: Iz razgovora sa ljudima stekao sam utisak da bi pravi potez bio ulaganje u proizvodne pogone koji bi u ruralnim područjima zapošljavali ljude. Mislim da je realno da veće mjesne zajednice imaju po jednu manju fabriku i mi ćemo to nastojati ostvariti kroz stimulativne mjere koje ćemo ponuditi investitorima, ali i kroz pomoć našim ljudima koji su spremni da osnuju preduzeće.
Osim toga, treba usmjeriti aktivnosti i na razvoj poljoprivrede, a kompletno ruralno područje u našoj opštini ima veliki potencijal za razvoj stočarstva, voćarstva, povrtarstva, pčelarstva i drugih grana. Zato ćemo planirati veće podsticaje, jer će ljudi kroz tu vrstu podrške i obezbijeđen otkup proizvoda za kratko vrijeme izrasti u ozbiljne proizvođače. Agro-centar u Obodniku mora postati baza za otkup svih vrsta voća i nekih vrsta povrća i na taj način servis za sve ljude koji se okreću poljoprivredi.
Šansu vidim i u razvoju turističke ponude gdje već imamo pomake, a razvoj seoskog i etno-turizma je naš pravac djelovanja. Blizina Borja, manastira Liplje, Banje Vrućice i Vlašića i prirodnih oaza poput vodopada Skakavac i Vilenjskih vrela otvara put za razvoj svih oblika turizma. Svi ti projekti ne iziskuju mnogo ulaganja, ali bi odnijeli i veliku korist, posebno za stanovništvo u ruralnim dijelovima opštine.
SAKAN: To je tendencija koja je krenula sa ratnom, a nastavljena kroz ekonomsku migraciju. Industrija u Kotor Varošu se razvija, otvaraju se nova radna mjesta i ljudi za njima odlaze u gradsko područje. Stanivništvo iz ruralnih područja je nekada putovalo na posao u preduzeća, a zatim se dopunski se bavilo poljoprivredom. Taj model sada jenjava i ljudi koji su došli u gradsko područje zbog distance ne mogu održavati svoja imanja.
Mi smo u programu definisali da ćemo stimulisati individualna poljoprivredna gazdinstva, koja će se baviti isključivo poljoprivrednom proizvodnjom. U obodniku postoji sušara i hladnjača i tu je planiran agro-industrijski centar, ali on ne funkcioniše. Njegovim stavljanjem u funkciju bila bi otvorena prilika za veće ulaganje u malinarstvo, koje ima perspektivu. Ogromne površine poljoprivrednog zemljišta su poslije rata zarasle i njihovo vraćanje u prvobitno stanje iziskuje velike troškove tako da je i to ograničavajući faktor za ruralni razvoj.